Projekat kojeg pod nazivom „Podsjećanje“ realizuje 25 nevladinih organizacija nije nikakva politička manipulacija, a pogotovo nije čestitka. Kome i šta bi trebalo čestitati?
Nije ni podmetanje srpskom narodu. Razglednica je samo podsjećanje na jednu istorijsku činjenicu, a ona je neumoljiva: sve što se događalo u periodu od 9. januara 1992. godine pa sve do Dejtonskog sporazuma predstavlja hronologiju zločina nad ne-Srbima u Bosni i Hercegovini.To što se današnje politicko rukvodstvo Republike Srpske nije distanciralo od vremena u kome je zločin podignut na nivo legitimnog sredstva za postizanje cilja, je problem tog rukovodstva, ali i naroda u čije ime djeluje.
Umjesto jasnog distanciranja od tog vremena, nalogodavaca i izvršilaca zločina, od kojih su mnogi osuđeni ili im se sudi u Hagu, uključujući vojni i politički vrh RS-a, sadašnje rukovodstvo sujdjeluje u minimiziranju počinjenih zločina. Sudjeluje u njegovom negiranju i zatiranju tragova tih zločina i na taj način zaustavljaju proces suočavanja sa prošlošću. A sve to šutke posmatra akademska zajednica i nevladin sektor RS-a.
Licemjerno je slaviti 9. januar kao Dan Republike Srpske, a sablažnjavati se podsjećanja na sve zločine koji su počinjeni u njeno ime: od Kozarca i Prijedora (kosti Tomašice danas dramatično podsjećaju na zločin iza kojeg je bio sistem), preko Koričanskih stijena do hangara Trnopolja i Omarske, od „Žive lomače“ u višegradskoj Pionirskoj ulici do snajperskog terorisanja građana Sarajeva; od Markala, preko Kapije do Srebrenice.Razglednica je samo podsjećanje ne te stravične zločine. Ona i opominje, a ako se neko zbog toga osjetio i odgovornim onda je to prvenstveno njegov problem.
I na kraju gdje se krije morbidnost: u kostima Tomašice, ali i drugih stratišta ili u činjenici da su te kosti rezultat jedne sumanute i mračne politike koja se rehabilitira i obilježavanjem 9. januara.
Nije ogledalo krivo za našu lošu sliku u njemu!