Fondacija Istina Pravda Pomirenje od prvog trenutka kada je Ilija Jurišić ušao u sudnicu Okružnog suda u Beogradu tvrdi da je čitav proces politčki motivisan i da mu je osnovna zadaća prikriti odgovornost JNA za tragičnu sudbinu 54 lica koja su izgubila život 15. maja 1992. godine. Iako je sudsko vijeća, kojim predsjedava Vinka Beraha Nikičević, neuspješno pokušavalo dokazivati svoju profesionalnost i nepristrasnost, već nekon prvih rasprava postalo je više nego jasno da sudsko vijeće pokušava okončati nedovršeni posao Vladimira Vukčevića, specijanog tužioca Republike Srbije za ratne zločine.
    Kako je optužnica protiv Ilije Jurišića podignuta „pet do dvanaest“ a da nisu obezbijeđeni kvalitetni dokazi koji bi je potkrijepili, tog posla prihvatilo se sudsko vijeće na čelu sa Vinkom Beraha Nikičević. Gotovo da nije bilo sudskog ročišta na kome nije dozvolila Milanu Petroviću, zamjeniku Tužioca za ratne zločine, da u sudnici obavlja radnje koje pripadaju fazi istrage. Ako je nekad i to izostajalo, jer tužilac se u sudnici više dosađuje nego što aktivno zastupa tužbu, na scenu je stupala predsjedavajuća sudskog vijeća pokušavajući „zakrpiti“ ono što traljava istraga nije mogla odraditi u zakonskom roku od šest mjeseci.
    Ako se to zna onda nije nikakvo čudo što gospođa Vinka Beraha Nikičević dozvoljava izvođenje svjedoka čije je stradanje na Brčanskoj Malti nesporno, ali ni ona, a tužilac još manje, ne uspijevaju uspostaviti uzročno posljedičnu vezu između njihovog stradanja i optuženog Ilije Jurišića. Više od pola godine traje sudska farsa u kojoj ni jedan od svjedoka nema pojma ko je i šta je radio prije, tokom i poslije rata optuženi Ilija Jurišić. Naivni su povjerovali da će upravo svjedoci Tužilaštva srušti montiranu optužnicu (posebno svjedočenje Mate Divkovića, u to vrijeme komandira saobraćajne milicije u Tuzli  koji je bio dio milicijskog obezbjeđenja kolona JNA prilikom njenog izlaska iz grada) ili da će sve dileme otkloniti video-snimak kojeg je Tužilaštvo dostavilo Sudu sa zakašnjenjem od pola godine i na kome se lijepo vidi i čuje kako Meša Bajrić, tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla, objašnjava šta je sve prethodilo njegovoj naredbi: -Na vatru odgovori vatrom!
    Vrhunac pristrasnosti i neprofesionalnosti u vođenju ovog postupka od strane predsjedavajuće sudskog vijeća Vinke Beraha Nikičević dogodio se na ročištu od 5. decembra. Pred sudskim vijećem do sada se nije pojavio ni jedan svjedok, a da ga predsjedavajuća nije zamolila da opiše kakva je situacija bila u Tuzli neposredno pred 15. maj 1992. godine. I gotovo svi su bili jedinstveni u ocjeni da je sve bilo napeto, da je bilo puno straha, nepovjerenja i nervoze. I pucalo se s vremena na vrijeme. Sasvim logično: u nastojanju da realizuje Miloševićevu ideju o Velikoj Srbiji, JNA rat iz Hrvatske preseljava u BiH. Već su se dogodili Bijeljina, Zvornik, Bratunac.
Činilo se logičnim nastojanje predsjedavajuće da pronikne  malo dublje u uzroke onoga što se dogodilo na Brčanskoj Malti 15.maja 1992. Ali ne lezi vraže. Kada je advokat  Ilije Jurišića, unakrsnim ispitivanjem svjedoka Veljka Milića (predsjednik Opštinskog odbora SDS-a u Tuzli i odbornik u Skupštini opštine Tuzla),  pokušao sudskom vijeću objasniti da  je ukupnoj napetosti, strahu, nepovjerenju i nervozi značajan doprinos dao tuzlanski SDS svojim parapolitičkim i paramilitarnim djelovanjem, Vinka Beraha Nikičević je to zaustavila.
    Iz samo njoj znanih razloga zaustavila je advokata Stevana Protića u nastojanju da sudsko vijeća upozna, kad već na tome insistira, zašto predsjednik SDS-a Veljko Milić spava sa pištoljem i bombom pod jastukom;  Zašto odbornik Veljko Milić organizuje paralelnu vlast konstituišući Srpsku opštinu Tuzla i prihvata se funkcije predsjednioka; Zašto Veljko Milić, kao odbornik Skupštine opštine Tuzla, prihvata plan odbrane grada od 4. aprila 1992, a paralelno naoružava straže u srpskim selima. Ko drugi nego Veljko Milić mogao je sudskom vijeću objasniti kako to da Mjesna zajednica Čaklovići donosi odluku o izdvajanju iz opštine Tuzla i pripajanje Srpskoj autonomnoj oblasti Semberija i Majevica i zabranjuje pristup organima legalne tuzlanske vlasti na njeno područje. Posebno mlicije.
    Iako je razjašnjavanje ovih detalja itekako bitno da bi se shvatila političko-bezbjednosna situacija u Tuzli pred 15. maj 1992. Vinka Beraha Nikičević to nije htjela ćuti. Ako situacija u gradu i nije bila sjajna, a nije, zašto gospođu Beraha Nikičević ne interesiraju uzroci?
    Vrhunac pristrasnosti predsjedavjuća je pokazala prilikom ispitivanja svjedoka Svetozara Đikanovića. Koliko je ovaj svjedok bitan za čitav proces najbolje ilustruje činjenica da niti je u incidentu oštećen, niti je bio sudionik, a niti posmatrač. Ispijao je pivo 300 metara od mjesta događanja, a sve što je pred sudom govorio rezultat je priča koje je čuo. E, tom i takvom svjedoku predsjedavajuća Vinka Beraha Nikičević postavlja pitanje koja predstavljaju vrhunac profesionalnog beščašća. Đikanović je govorio o kontrolnim punktovima na putu Kalesija- Tuzla i umjesto da od njega traži objašnje ko je bio na tim punktovima Vinka Beraha Nikičević pita : - Gdje ste sretali te „zelene beretke! Kada je već sama definisala formacije kojima pripadaju ljudi na punktovima mogla je, i bez svjedoka, nanizati neka mjesta između Tuzle i Kalesije, što je u suštini manje bitno od činjenice da te patrole čini predstavnici legalne milicije.
    Kada se zna sve ovo onda uopšte ne zbunjuje uporno odbijanje sudskog vijeća da se Iliji Jurišiću omogući odbrana sa slobode. Haški optuženici dolaze u Beograd uz garancije Republike Srbije, ali kada slične garancije za Jurišića ponudi Bosna i Hercegovina predsjedavajućoj sudskog vijeća Vinki Beraha Nikičević nije dovoljno ni šest mjeseci da bi se udostojila na bilo kakav odgovor zvaničnom Sarajevu. Žrtvenog jarca kojeg joj je u ruke tutnuo Vladimir Vukčević, Vinka Beraha ne želi ispustiti ni po koju cijenu. S toga ona umjesto da tužioca natjera da dokazuje inkriminacije iz optužnice, sudnicu pretvara u istražnu kancelariju, a traganje za istinom o onome šta se dogodilo 15. maja 1992. u Tuzli gurnuto je u drugi plan. Za Vinku Beraha Nikičević to je nebitno. Ona je istinu spoznala istog onog trenutka kada su joj u ruke tutnuli optužnicu protiv Ilije Jurišića.