Pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, 10. i 11. aprila, nastavljeno suđenje Iliju Jurišiću. Prvog dana saslušana su dva svjedoka, Branko Jović i Ljubo Tešić, a nije se pojavio Nenad Dragić, za kojeg je predsjedavajuća sudskog vijeća Vinka Beraha-Nakičević rekla da mu poziv u Zvorniku nije uručen jer je nepoznat na navedenoj adresi.
Svjedočenje Branka Jovića i Ljube Tešića se svelo na njihovo kazivanje o tome kako su oni vidjeli događaje neposredno prije i tokom incidenta na Brčanskoj Malti. Jović Branko je kao običan vojnik tog dana došao u Tuzlu sa grupom  rezervista iz, kako je rekao Kasarne u Smolući, da izvlače neku  prema Ozrenu.
-Ja sam tek u tuzlanskoj kasarni dobio automatsku pušku. Kada je oko 14 sati vraćena prva kolona u Kasarni je nastala nervoza, počelo je naoružavanje vojnika. Vido sam kako neki vojnici iz sanduka grabe municiju i pune okvire. Kada je formirana kolona za drugi izlazak oko 18 sati, rečeno je da svi idemo prema Požarnici. Nema izlaska prema Lukavcu i Ozrenu. Ko je donio takvu odluku ja ne znam, samo se to prenijelo od kamiona do kamiona. Na mom kamionu su bili natovareni neki sanduci, ali je ne znam šta je u njima bilo, objasnio je sudskom vijeću Branko Jović.
Pošto mu je prikazan snimak incidenta na Brčanskoj Malti svjedok je  identificirao svoj kamion za kojeg je bio prikačen minobacač. Potvrdio je da je kolona prilikom izlaska bila neorganizovana, da nije vidio oficire u Kasarni, a da je prvi pucanj, kojeg je on čuo, došao iz pravca Autor-servisa.
Na insistiranje advokata odbrane Jović je rekao da je komandant kasarne u Smolući bio izvjesni Vlado Todorović i da on nije bio aktivni oficir. Tvrdeći da je vojna kolona mogla izaći bez ikakvih problema da je sve bilo pripremljeno kako treba, Jović je  na kraju rekao da se pridružuje gonjenju, ali je naglasio:
-Ne mogu tvrditi da je ovaj čovjek kriv. Ja tog čovjeka ne znam. Neka to utvrdi sud.
    Svjedok Ljubo Tešić je ispričao da je njegova jedinica bila locirana na Gojinom Brdu u Požarnici i da je kritičnog 15. maja 1992. po naredbi izvjesnog Jove, zvanog Čarapa, došao u Kasarnu «Husinska buna» da izvlači opremu i tehniku.
-Na punktu u Slavinovićima niko nas nije zaustavio. U kasarni smo utovarili neke sanduke, ali je ne znam šta je bilo u njima. Nalazio sam se u sredini kolone koja je napuštala grad. Negdje kod tehničkog pregleda odjednom je zapucalo. Ja sam čuo rafalnu paljbu. Ranjen sam utrčao u obližnju zgradu i tu su nas prihvatile neke žene, dale su nam vode i previle nas. Poslije smo prebačeni u bolnicu. Sestra Hašmeta nas je maltretirala, a mene je ošamarila. U bolnici sam proveo 25 dana, i u to vrijeme su bila dva pokušaja razmjene koja nisu uspjela. Poslije smo prebačeni u zatvor i tamo se prema nama najgrublje ponašao Ivan Kolar. Dok smo bili u zatvoru bila su još dva pokušaja razmjene preko Memića i tek u petom pokušaju smo razmijenjeni.
Na pitanje advokata, da li je tokom ležanja u bolnici dao neku izjavu i da li je ona data pod nekim pritiskom Tešić je odgovorio:
-Ne, niko mi ništa nije govorio šta treba da kažem. Sa nama ranjenicima je razgovarao jedan doktor i ja ostajem pri onome što sam tada izjavio.
Na pitanje predsjedavajuće sudskog vijeća Vinke Beraha-Nakičević, da li se pridružuje krivičnom gonjenju Ilije Jurišića Tešić je odgovorio:
-Ja tog čovjeka ne poznam. Zločin se dogodio, ali je ne znam ko je kriv. Neka to utvrdi sud.
Sutradan, 11. aprila svjedočio je ključni svjedok Tužilaštva Mato Divković. On je u vrijeme incidenta na Brčanskoj Malti obavljao dužnost komandira saobraćajne policije i po funkciji bio je član Operativnog štaba SJB Tuzla. Tokom svog svjedočenja je potvrdio da je bio dežurni u noći između 14. i 15. maja i da nije znao ništa o izlasku vojne kolone iz grada.
-Ja sam zajedno sa Muhamedom Brkićem došao pored ulaz u Kasarnu «Husinska buna» i mislim da je to bilo oko 17sati. U razgovoru sa jednim poručnikom, ime mu ne znam, saznao sam da je u toku noću u Kasarni bilo gužve, da su se pobunili Ozrenci i da nisu čitavu noć spavali. Kada je vojna kolona krenula iz Kasarne ja sam primijetio da  je ona podijeljena na dva dijela i tada sam odlučio da ja i Muhamed sa policijskim vozilom uđemo u taj prostor i pokušamo povezati kolonu. Zbog toga sam motorolom kontaktirao naše policijsku vozilo koje je bilo na čelu kolone i sugerisao im da malo uspore kako bi se kolona objedinila. Negdje kod vulkanizerske radnje čuo sam dva-tri pucnja, a onda na radio stanici glas: – Pucaju po objektima. Tajac, niko ne odgovara. Ponovo čujem na radio stanici: - Pucaju po građanima i objektima. Ponovo tišina. Mislim da je bilo i treće upozorenje, a onda sam čuo: - Na vatru odgovori vatrom. Prepoznao sam glas Ilije Juršića jer smo zajedno radili. Tada je počela opšta pucnjava.
Divković je u svom svjedočenju potvrdio da je Tuzlu u tom trenutku jedino branila policija sa svojim rezervnim sastavom i da je Patriotska liga kao paravojna formacija protjerana iz grada puno ranije.
Na insistiranje predsjedavajuće sudskog vijeća da objasni koja je funkcija Operativnog štaba SJB Tuzla i da li je njegov član bio Ilija Jurišić, Divković je odgovorio:
-Operativni štab su činili rukovodni radnici pojedinih odjeljenja i službi, komandiri svih stanica milicije. Na čelu Štaba bio je načelnik Meša Bajrić. Nekada su sjednicama Operativnog štaba, koji se sastajao jednom u desetak dana, prisustvovali i iskusni policajci rezervisti. Zbog toga je nekad tim sastancima prisustvovao i Ilija Jurišić.
Na pitanje advokata odbrane da objasni da li postoji funkcionalna razlika između člana Kolegija i člana Operativnog štaba Divković je precizno odgovorio:
-Nikakva. Kolegij je mirnodopska organizacija a Operativni štab ratna. Sastav im je bio isti, ali i obaveze. Ni jedan član niti Kolegija, niti Operativnog štaba nije imao naredbodavnu funkciju. Ona je bila isključivao rezervisana za načelnika Stanice javne bezbjednosti  koji je bi na čelu Štaba.
Precizirajući funkciju dežurnog Divković je bio kategoričan:
-Dežurni nema nikakvu naredbodavnu funkciju. Da sam ja tog kritičnog trenutka bio dežurni i ja bih prenio tu naredbu.
Na pitanje optuženog Ilije Jurišića, da li zna ko je u tim trenucima obavljao dužnosti načelnika sektora javne bezbjednosti (Tužilaštvo u optužnici  tvrdi da je tu funkciju obavljao Jurišić), a ko načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla, Divković je odgovorio:
-Načelnik Sektora javne bezbjednosti bio je Šemso Softić, a načelnik Stanice javne bezbjednosti Meša Bajrić.
Prilikom pregledavanja video-snimka izlaska vojne kolone svjedok Divković je prepoznao policijsko vozilo u kome su bili on i Muhamed Brkić, a na pitanje predsjedavajuće, da li je tada u policiji bilo Srba odgovorio je potvrdno.
Odbrana je na kraju, pozivajući se na činjenicu da ni jedan svjedok do sada nije ništa rekao o odgovornosti Ilije Jurišića, a da je ključni svjedok Tužilaštva Mato Divković svjedočio u korist optuženog, zatražila da se Jurišić u nastavku procesa brani sa slobode i ponovo predložili sudskom vijeću da se iskazi velikog broja svjedoka, čije stradanje na Brčanskoj Malti niko ne spori, pročitaju pred sudom.
Zamjenik tužioca Milan Petrović se suprotstavio ovim prijedlozima obrazlažući da još uvijek postoje razlozi zbog kojih se Jurišić ne može braniti sa slobode, a što se tiče svjedoka rekao je da je riječ o stradalnicima koji zaslužuju da se saslušaju pred sudom.
Sudsko vijeće je odbilo oba prijedloga odbrane, a nastavak rasprave zakazan je za 15. i 16 maj 2008.
Pored Fondacije Istina Pravda Pomirenje monitoring suđenja vršio je i predstavnik Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Mitar Pavić, savjetnik ambasade BiH u Beogradu, Matias Helman, šef kancelarije Haškog tribunala u Beogradu, te tročlana delegacije Opštinskog vijeća Tuzla.