Petak je, 4. marta 2016. , poslijepodnevni sati. Iščekivanje dugo osam godina devet mjeseci i 21 dan donijelo je dobru vijest: Apelacioni sud u Beogradu uvažio žalbu Jurišićeve odbrane i oslobodio ga svake odgovornosti. Gotovo svjetlosnom brzinom korz glavu mi prolaze razne slike: pred očima mi dokumenta, svjedoci, sudije, događaji. Uskovitlale se emocije. O svemu tome svjedočim ovom prilikom. Faktografija je neupitna, a sve ostalo je, što bi rekao moj pokojni profesor filozofije, Josp Matić, subjektivni odraz objektivne stvarnosti.

Ko bi gorio na lomači?
U opštem metežu koje pruzrokoje gotovo užareni telefon kroz glavu mi je protutnjalo čudno pitanje: Šta bi se dogodilo da je Apelacioni sud u Beogradu donio drugo rješenje – da je osudio Iliju Jurišića? Proganjalo me to dva-tri dana, i o tome sam prozborio na press-konferenciji koju je organizovao gradonačlenik Tuzle, Jasmin Imamović. Rekao sam da bi u tom slučaju, vjerovatno, štićenici Hospisa za patološko novinarstvo, u daljem tekstu HZPN, kako sam definisao jedan tuzlanski portal, danas spremali lomaču na kojoj bi cvrčala moja malenkost, ali i gradonačelnik Tuzle.  U bubnjeve bi udarao Pomoćnik Ministra (molim da se ostave velika slova jer je čovjek ostvario životni san i pridružio se nomenklaturi guzonja iako i sam pripada trećoj kategoriji tih istih guzica. Zašto bi na lomaču nas dvojicu? Pa mi smo, uporno su bombardovali javnost iz HZPN-a, Iliji poturili smnjive advokate (Stevan Protić, čovjek sa kriminalnim bekgraudnom i Đorđe Dozet, koji je proces uspješno priveo kraju, označen je kao saradnik bezbjednosnih struktura Republike Srbije).
Turistički prospekt i naredba
U Beograd sam došao tri dana nakon hapšenja Ilije Jurišića, 14. maja 1997. godine. U društvu sam tuzlanskog advokata Rifata Konjića i njegovog beogradskog kolege, Stevana Protića. Prva adresa: Okružni sud u Beogradu i istražni sudija Milan Dilparić. Mora potpisati dozvolu za posjetu Iliji. Mene je prepoznao jer sam dan ranije gostovao na BN televiziji i imao oštar dijalog sa komandantom Kasarne „Husinska buna“, Miletom Dubajićem.
-Vidim pred kamerama ste mahali nekim dokumentima, šta mi od toga možemo dobiti, obratio mi se Dilparić.
- Možete sve, odgovorio sam kao iz puške. – Svi dokumenti koji se nalaze u posjedu Fondacije svjedoče o nevinosti Ilije Jurišića.
On je iz ladice izvadio fascikl . Unutra naredba o sprovođenju istrage i turistička mapa Tuzle koja ne bi pomogla ni rođenom Tuzlaku da se orijentiše.
 
Otkud princ Aleksandar Karadžorđević?
Bilo je to negdje u sredini sudskog procesa. Telefonom me iz Beograda pozvao Jurišićev advokat, Đorđe Dozet. Pita me poznaješ li ti tog i tog čovjeka (ime preskačem jer je nebitno, a to što je pokušao ide u sferu neke dobronamjernosti). Odgovorio sam potvrdno. Dozet mi onda kaže:
-Čovjek me pozvao telefonom i rekao da on može biti ključni svjedok u oslobađanju Jurišića. Dogovorili smo se da se nađemo negdje na sredini, između Tuzle i Beograda. Izabrali smo Brčko.
 - I šta si od njega saznao?, insistiram
- Rekao je da je Ilija nevin, da će on doći u Beograd i o tome svjedočiti, ali je postavio dva uslova: tražio je da mu se plate troškovi dolaska i smještaja u Beogradu i da se obezbijedi da ga primi princ Aleksandar Karadžorđević.
Kada mu je advokat objasnio da prvi uslov nije problematičan, a da za drugi nije kompetentan i zamolio objašnjenje, nesuđeni svjedok je samo odgovorio:
-Hoću i princu da kažem da je Ilija nevin, a on će mi vjerovati kada mu objasnim da je moj kum, jer sam bio deveto dijete u porodici, bio njegov otac , kralj Jugoslavije, Petar II Karadžorđević.

Trosoban stan i garaža uslov za svjedočenje
Negdje pri kraju rasprave pred Okružnim sudom u Beogradu trebali su se pojaviti svjedoci iz Tuzle. Među pozvanim bio je i Zlatan Cuvaj. Poziv mu je posredstvom međunarodne pravne pomoći stigao direktno iz Beograda. Za svjedoka ga je predložilo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije. Jednog dana došao je u prostorije Fondacije i zamolio da primimo i uredno protokolišemo jedan njegov dopis.  Letimično sam preletio preko papira i rekao mu da je Fondacija pogrešna adresa, a onako, prijateljski, savjetovao mu da drugi primjerak ne šalje na adresu Opštine, ljudi će se smijati.
Nije vrijedilo. Tražio ja da mi primimo njegov primjerak. Primili smo i uredno protokolisali. Izdiktirao je Zlatan Cuvaj uslove bez čijeg ispunjena neće, kako je rekao, svjedočiti. I nije svjedočio.
Za uslugu svjedočenja tražio je trosoban stan,  garažu i stipendiju za svog sina bez obizra gdje bude i koliko dugo studirao. Dokazi o tome ostali su u Fondaciji i Gradu (tada Opštini) Tuzla.
Iliju ću dovesti helikopterom
Bio sam na vikendici kada je zazvonio moj mobilni. S druge strane nepoznat glas, a poziv je sa mreže 065:
-Ja sam iz organa vojne bezbjednosti Srbije, evo ma na terenu u Derventi. Pripremi mi 10.000 KM i ja ću Iliju helikopterom dovesti iz Beograda. Biću za pola sata u Tuzli.
- Čekaj čovječe ne držim ja lovu u džepu, treba pečati, treba nalog, treba ići u banku, vrdam ja.
- Ne znam je ništa oko toga, samo razmisli, ovo je jedinstvena prilika, upran je čova sa druge strane i prekide vezu.
Razmišljam šta da radim. Zovnem komšiju Fahrudina Rožnjakovića, koji ima vikendicu do mene i radi u policiji. Ispričam sve i on me poveže sa operativcima u MUP-u. U razgovorima sa njima dogovoreno ja da, ako čova ponovo zovne, odugovlačim kako bi ga pokušali locirati.
Tako i bi. Telefon ponovo zvoni:
-Je namam puno vremena. Zadnji autobus za Beograd ide u pola pet. Ako ne doneseš 5.000 KM Jurišić će ostati da truhne u zatvoru. Vidiš da sam cijenu prepolovio.
Po savjetima kupujem vrijeme i sumnja se proširuje - otkud sada autobus kada je priču počeo sa helikopterom.
-Polako, čovječe, to je procedura. Nije novac uz mene, a i šta je garancija da ćeš dovesti Iliju ako ti ja donesem pare?
- Ništa je ne znam. Ovo je moja zadnja ponuda, odbrusi i prekide vezu.
Zovu me iz Operativnog centra tuzlanskog MUP-a. Nisu ga uspjeli locirati- koristi karticu koja se može kupiti na svakom kiosku. Nakon izvjesnog vremena moj mobilni ponovio zvoni. Na displeju je sada fiksni broj iz Tuzle.
Kažem mu da sam dobio bubrežni napad i da sam hitno prebačen u bolnicu na Gradinu. On se raspituje na koje odjeljenje, kaže doći će po pare u bolnicu i njegova je zadnja ponuda 1000 KM. Zovem policiju i objašnjavam im situaciju. Oni šalju specijalce na odjeljenje urologije, a tehničari tragaju za vlasnikom telefona sa kojeg me pozvao.
Iz MUP-a mi negdje uveće javiše da su ga zatekli u njegovoj kući u Miladijama dok se spremao da telefonira. Poznat im je od ranije kao diler droge. Nije odgovarao, jer nije počinio djelo, a prijetnja, kasnije su mi objasnili nije kažnjiva.
Državni činovnik u ulozi akvizitera
Odmah po hapšenju Ilije Jurišića, Fondacija u saradnji sa ekipom  Federalne televizije, koju je predvodio režiser Ahmed Imamović, radi na produkciji dokumentarnog filma „Žrtva je krivac“. U dogovoru sa gradonačelnikom, Jasminom Imamovićem, odlučujemo se na printanje tog CD-a u tiražu od 13.000 primjeraka, a posredstvom „Oslobođenja“ to smo distribuirali do najvećeg broja građana u BiH.
Kada je sve to uspješno okončano na ulici me zaustavio Pomoćnik Ministra i kaže:
-Što to niste dali nama i mi se distribuiramo po cijeloj BiH?
- Nisam znao da radiš kao akviziter u „Tuzlanskom listu“, odgovorim mu i tako se rastanemo.
Bilo je to dovoljno da Pomoćnik Ministra krene sa nasumičnim otvaranjem „vatre“ po Fondaciji, mojoj malenkosti i naravno, uvijek zakači njegov omiljeni lik, Jasmina Imamovića. Prvo to radi u „Tuzlanskom listu“, a onda se seli na jedan tuzlanski portal kojeg označavam kao Hospis za patološko novinarstvo.  Matrica je uvijek ista: Fondacija i gradonačelnik su Iliji izabrali advokate; advokati su nestručni i korumpirani ljudi. Jednom je reagovala Ilijina supruga Stoja, Ilija je bio u pritvora. Badava.
Identičan pritisak se nastavlja. I Ilija Jurišić u dva navrata, kada je pušten iz pritvora, moli Pomoćnika Ministra da mu ne pomaže.
Prvi put 20.12.2013: „Ja advokata neću mijenjati i ono što želim je da javnost zna: advokata sam izabrao ja i niko drugi. On ima moje puno povjerenje. Na punomoći koju sam mu dao moj je potpis... Molim mog «zaštitnika» da mene i moju porodicu poštedi svojih «stručnih» savjeta. Ništa više od njega ne očekujem“. 
I drugi put 23.12.2014. kada je Pomoćnik Ministra, krug onih koji „podvaljuju“ Iliji Jurišiću, u tipično KOS-ovskom maniru, priširio na njegove drugove iz SDP-a: „Zbog najšire javnosti mojim “dušebrižnicima” poručujem da nije ljudski to što zlupotrebljavaju moju sudbinu za neke druge obračune. Ne tražim ništa više od njih, samo da me ostavie na miru. Ilija Jurišić ima dovoljno problema. I ne znam kako bih se sa njima hvatao u koštac da nije ljudi i institucija koje neopravdano prozivaju i blate.
Badava! Pomočnik Ministra nije prestao da se „brine“ za Iliju Jurišića sve dok iz Beograda nije stigla vijest da je Apelacioni sud uvažio žalbu Jurišićevih advokata i oslobodio ga svake odgovornosti.
Nema potreba za lomačom!?
Kako sam postao Arkanov miljenik?
Uz dva nečasna izuzetka (najtiražnija dnevna novina u BiH i medijski angažman Pomioćnika Ministra) mediji u Bosni i Hercegovini, a neki i u Srbiji (portral e-novine, Vreme, Danas, TV B92 i jednom prilikom „Večernje novosti“) korektno su pratili sudski proces Iliji Jurišiću.
Već spomenuti Hospis za patološko novinarstvo u kontinuitetu dezinformiše javnost: nekad se obrušava na advokate, a nekada špekuliše sa platom osnivača i predsjednika Fondacije. Čak se tuzlanskom kuloarima valja cifra iza koje je mogao stajati znak jednakosti samo u slučaju ako su sa druge strane plate za tri zaposlena za dva mjeseca. Čak su objavljene i fotografije moje vikendice koju sam sagradio godinu dana prije hapšenja Ilije Jurišića – lijepo se uklapa u priču o pljački.
Iznenada još jedan udar.  Iz pera tadašnjeg „juršnika najtiražnije dnevne novine“, a sada  u ulozi „Faktora“, moj lik osvanuo u rubrici „Ličnost dana“ pod naslovom „Arkan ga je volio“. Najkraći sadržaj svojevrsnog poziva na linč: Sinan Alić je svjedočio u Beogradu protiv Ilije Jurišića.
Očigledno sam loše svjedočio. Ilija Jurišić je oslobođen.
Ali možda sve i nije izgubljeno. Kim Mile Sung dobio je još jednu priliku da raspiše referendum o opravdanosti postojanja Apelacionog suda u Beogradu.
I petarda bi prouzrokovala isto
U mnoštvu svjedoka, koji su tokom devetogodišnje pravne bitke za istinu o Brčanskoj Malti prodefilovali kroz beogradske sudnice, pojavila su se i dvojica u  statusu – zaštićenih. I oba je predložilo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije. Prvi je sudionik kolone koja ja napuštala grada, izuzetno korektno svjedočenje,a kada ga ja u jednom trenutku predsjedavajuća sudskog vijeća Vinka Beraha Nikičević zamolila da opiše atmosferu on je samo kratko rekao:
-Znate, kako, bilo je sve napeto. Da je moje dijete sa balkona bacilo petardu sve bi se isto dogodilo!
Ne objašnjava li ovo iskreno svjedočenje onaj 700-ti dio sekunde koliko je, prema mišljenju sudskog vještaka, dijelilo prvi od drugog pucnja, nakon čega će Brčanska Malta biti pretvorena u pakao.
Drugi svjedok sam se prijavio srpskom tužilaštvu i ponudio svjedočenje. U tom trenutku bio je na izdržavanju kazne u zeničkom zatvoru. U dogovoru sa advokatom, pošto sam znao o kome je riječ, u MUP-u sam obezbijedio potvrdu o angažmanu ovog lica u policiji. Bio je jedno vrijeme u rezervnom sastavu.
Svjedočio je video-linkom iz Sarajeva i govorio kako je Ilija Jurišić bio „sitna riba“,  kako je on bio glavni i bez njegove saglasnoti Ilija nije mogao ni ući u zgradu MUP itd. itd.itd.
Mrtvi ljudi u sudnici
Tužilac Milan Petrović još jednom „pokisao“, ali ne odustaje čovjek. Kao što nije odustajao kada su se mrtav čovjeki sa njegovog spiska pojavio kao svjedok u sudnici; Kada je sudu umjesto snimaka Brčanske Malte dostavio snimke sarajevske Dobrovoljačke; Kada je ne trepnuvši pred sudom izjavio da je nebitan dokument kojeg je potpisala tadašnja ministrica pravde Snežana Malović i njegov šef Vladimir Vukčević, a riječ je o pismu kojeg su zajedno dostavili sudu u Londonu vezano za predmet „Ganić“ i kojim su priznali agresiju Srbije na BiH, a ovaj vrli pravnik ustvrdio da je to irelevantno jer samo predsjednik države predstavlja državu u međunarodnim komunikacijama; Kada je u sudnicu doveo čovjeka da svjedoči o Tuzlanskoj koloni, a svjedok pred sudom izjavio da nikad u životu nije bio u Tuzli; Kada je tvrdio da postoji dogovor između JNA i rukovodstva BiH o izvlaćenje efektiva te vojske, a nikada sudu nije priložio taj dokument; Kada je tvrdio da je postajao dogovor između gradskih vlasti Tuzle i Kasarne „Husinska buna“ o izvlaćenju, a komandant te kasarne nečasni oficir, Mile Dubajić, ne trepnuvši u sudu izjavi : - Ja sm donio odluku o vremenu i pravcu izvlaćenja; Kada je u sudnicu pozvao oštećenog koji pred sudom izjavo da njegov brati n ije stradao na Brčanskoj Malti nego negpo puno kasnije negdje na Brčanskom ratištu; Kad je u tri navrata od sudskog vijeća tražio moje udaljavnje iz suda, a vijeće to uvijek odbacilo; kad je, kad je, kad je...
A moglo se Petroviću jer ja na suprotnoj strani, u ulozi predsjedavajuće sudskog vijeća, imao Vinku Berahu Nikičević, koja je nakon sramne i definitivno poništene presude od 12 godina zatvora avanzovala – postala je predsjednicom vijeća za ratne zločine Višeg suda u Bepogradu.
Preporučila se gospođa!
I još puno toga mi je ovih dana tutnjalo kroz glavu. Mi u Fondaciji smo svašta preturili preko glave. Ipak najteže je bilo Iliji. Osam godina 9 mjeseci i 21 dan trajala je njegova borba za vlastiti i, kako on voli kazati, obraz svoga grada. Oprostite pacijenti Hospisa za patološko novinarstvo, znam da vi ne mislite taklo, ali  Ilija to stalno ističe i na meni je samo da registrujem.
Uspio je Ilija sačuvati i svoj i obraz Tuzle.
I što je najbitnije – sačuvao ga je u Beogradu.

Piše: Sinan Alić