Nema više radničke solidarnosti

Fondacija Istina Pravda Pomirenje Tuzla, u povodu 100 godina Husinske bune organizovala je Okrugli sto "Socijalna (ne)pravda u politici" koji je održan u ponedjeljak u Tuzli. Učestvovali su: Kadrija Hodžić, Svetlana Cenić, Slavo Kukić, Mirjana Marković – Lepić, Husnija Kamberović, Jasmin Hasanović, Vitomir Pavlović, Damir Arsenijević i Mijo Kerošević.

U uvodnom izlaganju moderator, prof. dr. Kadrija Hodžić je rekao:

- 100 godina od Husinske bune, velikog socijalnog bunta do danas, socijalno pitanje je ostalo enigma. Nismo ga rješili. I danas, ovdje, pokušavamo da ponovo razmotrimo to pitanje, ali ne samo reminesenciju na događaje od prije 100 godina nego i mogućnost propitivanja gorućeg problema BiH, a koje se odnosi na stanje u kojem se BiH nalazi, a to je da je svako 6 domaćinstvo siromašno, 20 % stanovništva nema zdravstveno osiguranje, 15 % se nalazi u zoni apsolutnog siromaštva, polovina stanovništva je na rubu siromašva, a pandemija gura 30 do 35.000 u siromaštvo. Da li se šta promijenilo u percepciji socijalne pravde, kako se danas suočiti sa ovim problemima, koje socijalne politike upotrijebiti da bi se suzbilo rapidno propadanje društva, pitao je Hodžić te potakao diskusiju dajući prvo riječ historičaru prof.dr. Husniji Kamberoviću koji je opširno govorio o događajima koji su doveli do Husinske bune, kao i refleksiji na sadašnje društvo.

-Zbog teškog polažaja rudara (radno vrijeme 10 -12 sati, loši uvjeti rada, slabo osiguranje na poslu), izazvanog još i stalnim rastom cijena životnih namirnica, poslije dugih natezanja potpisan je u julu 1920. godine novi radni ugovor između Ministarstva šumarstva i ruda Kraljevine SHS i Saveza rudarskih radnika, kojim je predviđeno da se svaka tri mjeseca strane trebaju sastati i eventualno uraditi reviziju ugovora, pogotovo ukoliko bi došlo do rasta ili pada cijena životnih namirnica. Ugovor je stupio na snagu 1. augusta 1920. godine, a nakon tri mjeseca u kojima su cijene životnih namirnica drastično porasle, Rudarski odsjek Zemaljske vlade u Sarajevu je odbijao razgovarati sa rudarima u vezi sa promjenom ugovora. Rudari su, putem Saveza rudarskih radnika Jugoslavije, posljednji put 20.12.1920. godine uputili Rudarskom odsjeku Zemaljske vlade BiH zahtjev da se povećaju nadnice, 30 % kopačima, vozačima i sličnim kategorijama, 40 % majstorima i kalfama i 45% svim ostalim radnicima, te da se povisi porodnični dodatak.

Treba dodati da je u to vrijeme cijena brašna porasla za 63 %, šećera za 75 %, mlijeka za 50 %. Nakon odbijanja zahtjeva rudara, 21. decembra 2020. godine kolona rudara iz okolnih sela u Tuzli se okupila pred zgradom rudnika Kreka, a sindikalna podružnica je predložila stupanje u štrajk. Rudari su to jednoglasno prihvatili i 21. decembra u dva sata poslije podne štrajk je proglašen. Na čelu Rudarskog saveza tada je bio Mitar Trifunović Učo.

U svom daljem izlaganju Kamberović navodi

- Okružni načelnik Grudić je dobio depešu iz Sarajeva u kojoj je stajalo "Upotrijebiti sva sredstva da se štrajk uguši". Vlada je zahtijevala od rudara da se vrate na posao, te je zaprijetila da će protjerati rudare koji nisu bili zavičajni u Tuzlanskom kotaru i da će njihove porodice izbaciti iz državnih stanova. Prije nego su žandari stigli da strane rudare, uglavnom Slovence, izbace iz državnih stanova u Kreki, rudari su te porodice (oko 50 porodica) prebacili u okolna sela (najvećim dijelom u Husino) ali i druga sela, Ljubače, Lipnicu, Dubrave.

Rudari i seljaci su jedno vrijeme odolijevali napadima ali nisu imali snage da se suprotstave vojsci, povukli su se u selo u koje je 28.12. upala vojska i policija koji su masovno hapsili. Preko 2000 ljudi je uhapšeno.

U svojim govorima, učesnici su često istacali solidarnost među rudarima, spremonost da pomognu ne mareći za svoj položaj a koji se sada rijetko viđa. O tome je između ostalog govorio i akademik Slavo Kukić.

-Kolega Hodžić je postavio jedno pitanje preko kojeg ne treba preći. Da li se šta promijenilo? Ako se šta i promijenilo nisam siguran da je većina tih promjena nabolje. 100-ta obljetnica Husinske bune je dobar povod da se progovori o socijalnoj pravdi ali je i dobar povod da se progovori o još ponečemu. Ona je bila forma otpora radnika protiv nasilja države za vrijeme generalnog štrajka, s jedne strane, s druge strane, ona je vrlo važan izraz radničke solidarnosti, posebno domicilnih rudara sa kolegama Slovencima koji su radili u rudnicima Kreke. Prisjetimo se, ti rudari iz Slovenije su stanovali u državnim stanovima, onda su ih, da bi štrajk ugušili, vlast pokušale prisilno deportirati u Sloveniju ali uzvraćeno im je solidarnošću. Zbog vremena u kojem danas živimo i zbog mog vlastitog uvjerenja da danas nismo u prilici svjedočiti ni približno istoj klasnoj, radničko klasnoj solidarnosti iako imamo isto, ako ne i više problema.

Kukić je naveo primjer štrajka zdravstvenih radnika Hercegovačkoneretvanskog radnika kao izostanak solidaronosi ostalih radnika:

- Prethonih dana su štrajkali, još uvijek štrajkaju radnici u zdravstvu Hercegovačko neretvanskog kantona, njih 2600 i brana tom njihovom zajedničkom nastupu nije ni nacionalna pripadnost ni gdje rade, rade li u dijelovima kantona koji su pod šapom HDZ ili u dijelovima kantona koji su pod šapom SDA.

Država je, baš kao i prije 100 godina iskoristila faktor moći. Istina, nisu bili instrumenti kao prije 100 godina ali zabranu je država izrekla kao i Zemaljska vlada prije 100 godina, koristeći sudstvo kao instrument nad kojim ima apsolutnu kontrolu. Općinski sud u Mostaru je zabranio privremeno štrajk, jer tobože nije zakonit. Postavlja se pitanje zašto? Bi li Sud proglasio štrajk nezakonitim da nisu održali izbori za mostarsko Gradsko vijeće i da nije bio u pitanju strah da taj štrajk može poremetiti dogovorene planove. Nije li ta zabrana u funkciji dimne zavjese za Mostarce, da zaborave šta im se sve radi i da plemenski lojalni, glasaju za svoje poglavice, što se i dogodilo. Bi li Sud na isti način postupio da izbora nije bilo? Ni traga solidarnosti radničkoj klasnoj, solidarnosti kakva je bila prije 100 godina, ni od strane zdravstvenih radnika širom BiH ni od radnika uopće. Kao da je element klasne solidarnosti potpuno izvjetrio. Naravno, slične reakcije su se mogle bilježiti u masi drugih slučajeva širom BiH. S vremena na vrijeme dođe do eksplozije radničkog nezadovoljstva ali ona je isključivo lokalnog karaktera, zaustavlja se na vratima jednog preduzeća, i ne proizvodi radničku solidarnost izvan njegovih okvira.

Ali ni tada na način da može stvoriti pretpostavke premjenama. Zašto. Šta je uzrok tome i to u zemlji, koja ima puno više razloga za izljev bijesa nego u Francuskoj u kojoj se malo malo pa događaju protesti ili u drugim visokorazvijenim zemljama. Teško je sa sigurnošću uprijeti prstom u nešto što bi bilo presudno, ali u značajan dio zasluga onome što bh. društvo opterećuje prethodnih 30 godina ne treba sumnjati. Dominacija logike zbijanja u nacionalne redove, uz sve ostalo je nominilara taj princip, nacionalna lojalnost, i sankcionisanje svih i svakoga ko se tome odupire. Pogledajte sindikalni pokret, i taj pokret je pocijepan po nacionalnom šavovima. Nacionalni je iznad klasnog. Protesti iz 2014-te, nisu mogli biti zamajac društvenih promjena, naprotov biti su status quo, faktor očuvanja. Kada je zapravo socijalni bunt u dijelu Federacije iskorišten kao ključni argument ujudrume Bošnjaka protiv Hrvata i Srba.

Kukić se u daljem izlaganju dotakao i političke ljevice i desnice, smatrajući da se ljevica ne solidariše sa ranicima kao što je to inače bilo. Nemaju povezanost sa radnicima i sindikalnim pokretima.

O solidarnosti je govorio i profesor na Univerzitetu u Tuzli Damir Arsenijević .

- Pitanje je šta smo mi danas iz perspektive Husinske bune? I kako nas to ojačava u smislu solidarnog istrajavanja u antifašističkoj borbi. Solidarnost je jedan od osnovnih elemenata Husinske bune, rudari jesu započeli štrajk jer vlada nije poštovala sporazom koji je sama potpisala ali Dimitrije Grudić je na štrajk odgovorio žandarmina i odlukom da protjera rudare Slovence, koja je onda naišla na oružani optpor rudara. Upravo je husinska buna Revolucionarni događaj par ekselans, koji je krvavo ugašen. Kod nas je taj revolucionarni subjekt stvoren Husinskom bunom, ostao da produkuje političke efekte i da zaoštrava društveni konflikt. Generalni štrajk je bio kriminalizovan, i da je radnička solidarnost kriminilazovana.

Efekat Husinske bune je bio dvojak, on je dugoročno skršio paralmentarni uticaj komunističke partije i onemogućio uticaj u državi, međutim dao je mogućnost da počne nevjerovatno dobru sekvencu, a to je ilegala. Ilegalom je komunistička partija uspjela stvoriti ifrastrukturu koja će joj kasnije pomoći u Drugom svjetskom rati u borbi protiv nacizma. Mi sad gledamo sve te načine organizacije, mobilizirajuće emocije, sve te intelektualne, ideološke matrice, koje bi se još uvijek mogle, ne direktno primineti ali koje mogu proizvoditi efekte solidarnosti.

Novinar Vitomir Pavlović smatra da radnička klasa nestaje.

- Od svih definicija politika uvažava samo jednu, a to je da je to vještina mogućeg, svejedno da li je moguće nakazno ili društveno probitačno. Ako se režimi mijenjaju ne mora se mijenjati politika. Neko mudro procijeni, niko nije protiv vlasti samo je protiv tuđe vlasti, biće da je to rekao Marks. U okviru opštih nepravdi, nepravedna je činjenica da moja malenkost, u 21. vijeku ne poznaje ni jednog radnika, tokara, livca, stolara, rudara. U bivšoj državi upoznao sam brojne trudbenike, udarnike i razne struke. Govorili smo da je Tuzla grad uglja i soli, koji je 70-tih godina prošlog stoljeća zapošljavao blizu 50 hiljada ljudi i imao nacionalni dohodak za 15 % veći od državnog i 77 % veći od replubličkog. Radnika danas ima ali radništva u smislu i značenju radničke klase, nema.

Proizvođačka klasa se mučno rađala, negodovala, štrajkovala, dospjela do Husinske bune, do stroja u borbi protiv fašizma i osvajanja slobode, proživjela epohu samoupravljanja i taman kad je imala izgled da se emancipacira, lupila je tranzicija. Radnička klasa je nestala, ne postoji ni kao socijalni pojam, ni ekonomsko produktivna kategorija, kazao je Pavlović podsjećajući na vrijeme neposredno prije Husinske bune kada je Tuzla imala oko 12.000 žitelja u kojoj se koristilo više od 10 jezika, od najraspostranjenijeg njemačkog do španskog. U gradu je svaki treći stanovnik bio stranac, i više od toga jer su se rođena djeca stranih radnika, smatrala domicilnim stanovništvom. Za vrijeme Austrougarske izlazilo je oko 13 listova na njemačkom i jedan na mađarskom jeziku.

U svom izlaganju, mr. Jasmin Hasanović (Univerzitet u Sarajevu) dotakao se i pitanja zašto nema promjena u bh. društvu.

- Francuski filozof Alain Badiou će govoriti o događaju kao subjektu emancipacije. Da bi promjena u društvu bila moguća, mora postojati događaj sa velikim D kojim će se stvoriti vezanost i lojalnost stanovništva spram njega.

Iako se u protestima 2013., 2014. godine činilo da imamo Događaje, nije bilo tako. Razlog – oni nisu mogli biti promatrani kao događaj jer je i dalje lojalno ratu kao simboličkom kapitalu. Krenulo je sotoniziranje protesta, kako u HR i SR kontekstu, tako i u Bošnjačkom. Pa i lijevo.

Spomenuću i značaj protesta Pravda za Davida i Pravda za Dženana - sudionici protesta prvi put osmišljavaju neki koncept "pravde" koji prevazilaze etničke okvire. Ali, etnonacionalni okvir i dalje je dominantan – on svaku subverziju vraća u okvire dominirajućeg. Retorika rata u osnovi svakodnevnice, izbora, života...

Šta legitimira etnonacionalno – nisu nikakvi apstraktni, metafizički grobovi predaka, krvlju nad kojom je sazidana domovina, već su izvori u samim materijalnim, ekonomskim odnosima na kojima se rušio jugoslovenski samoupravni socijalizam – pretvorbom društvene u državnu, a potom i nacionalnu imovinu – u rukama etnokapitalista, kazao je Hasanović.

Štrajk je završen 17.januara 2021. godine kada su rudari vraćeni na posao. Ovaj štrajk i Husinska buna ostavili su važne posljednice u historiji BiH. Pored žandara Riste Reljića, ubijeno je sedam rudara (Blaško Kovačević, Tunjo Grgić, Franjo Božić, Petar Ilić, Mato Pavljašević, Simo Črnjajić i Ivo Pavljašević), a ubrzo će Alija Alijagić, rodom iz Bijeljine, ubiti Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, koji je bio kum tuzlanskog okružnog načelnika Dimitrija Grudića, koji je poslao žandare da guše pobunu naroda.

Zbog ubistva žandara optužen je Jure Kerošević, koji je prvo osuđen na smrtnu kaznu vješanjem ali je potom kazna smanjena na 20 godina zatvora. Ostali rudari osuđeni su na zatvorske kazne od jednog do 15 mjeseci zatvora (Karlo Železnik, Osman Đulović, Ivan Bračun, Marko Fidler, Franjo Marić, Mijo Tomić, Božo Mrkić, Ivo Marjanović, Simo Topalović, Marko Marić, Božo Mandić, Šimo Bisić, Mijo Iličić, Mijat Marković, Marko Peranović, Bono Marjanović i Ibro Atić).

Svoje izlaganje Husnija Kamberović završio je mišlju da Tuzla, posebno naglašenom solidarnošću koju su rudari Husina i drugih sela pokazali prema rudarima iz Slovenije, ili gostoprinstvom koje su pružili jednom Čehu, Franji Rezaču, može postati simbol otvorenog grada.

S.M.

(tuzlarije.net)